„Uvijek je lakše misliti da je drugi kriv“, već je rekao Raul Seixas u svojoj pjesmi „Za koga zvona zvona“. I, zapravo, ne možemo poreći da je zaista vrlo lako prebaciti krivicu na nekoga ili nešto za situacije (posebno one neugodne) koje se dešavaju u našim životima.

Prebacivanje odgovornosti na nešto vanjsko, koji je vani, donosi nam trenutno olakšanje. Ali da li nam ovo olakšanje donosi rast? I mislite li da je više vrijedno trenutnog olakšanja ili zapravo napredovanja na evolucijskom putu svijesti?

Samoodgovornost, koliko god izazovna bila, ima moć da nam donese sjeme razvoja. Na kraju krajeva, praktično je nemoguće postići evoluciju bez preuzimanja odgovornosti za svoje postupke. Neophodno je prihvatiti i preuzeti odgovornost za izazove sadašnjeg nivoa na kojem se nalazimo.

Da li su za to krivi drugi? Suočavanje sa situacijama kao igra

Da bismo vam olakšali, zamislimo igru ​​u kojoj trebamo hodati od kuće do kuće dok ne dođemo do kraja (što predstavlja energija stalne ljubavi i harmonije u našim životima ). U ovoj igri, svaka kuća predstavlja nivo svijesti i pravilo kaže da je jedini način da napustimo jednu kuću i napredujemo u drugu jeste da upijamo učenje iz kuće u kojoj se nalazimo, integrirajući svijest ovog nivoa. Tako ćemo hodatikorak po korak ka konačnom cilju, odnosno oslobođenju!

Na primjer, možemo zamisliti da trenutak u životu kroz koji prolazimo zahtijeva prihvaćanje. To znači da ćemo, iako ne razvijemo ovo prihvatanje, nastaviti da “patimo” u procesu teškog učenja. Od trenutka kada to prihvatimo, tada ćemo moći napraviti korak naprijed u igri i na našem evolucijskom putovanju.

Vizualizujući ovu igru ​​i uspostavljajući odnos sa svojim životom, možemo razumjeti da se situacije događaju pokaži nam u kojoj se kući/nivou svijesti nalazimo. Ako zađemo malo dublje, možemo shvatiti da se neke situacije ponavljaju u našim životima samo kada zapravo nismo naučili ono što nas moraju naučiti. Kad se ovo učenje usvoji, kako je divno! Krećemo se korak naprijed i onda možemo napredovati još jedan nivo na putu ljubavi ili harmonije.

Samoodgovornost je moćan ključ za korak naprijed u ovoj igri, jer sa sobom nosi istinu . Samo kada pretpostavimo gdje smo i prođemo kroz šta moramo proći, integracija se može dogoditi. Dok nas naši strahovi, stid i krivica drže podalje od onoga što nas život mora naučiti, bit će nam vrlo teško napredovati na putu ljubavi.

Samoodgovornost generiše transformaciju

Bez ovog glavnog ključa nemoguće je napredovati, jer će uvijek postojati smetnja, sklonost ka tomekriviti nešto ili nekoga izvana. Samoodgovornost nam omogućava da ostanemo fokusirani, ona sa sobom nosi sjeme zrelosti. I to je jedini način na koji možemo gledati u vlastiti pupak i potpuno se suočiti sa svojom “sjenkom”, pretpostavljajući naše nesavršenosti.

Svaka poteškoća u sebi nosi sjeme razvoja i na nama je da pronađemo to sjeme. Da biste započeli ovu potragu, neophodna je samoodgovornost, jer će iz nje proizaći želja za promjenom. Nakon buđenja volje, niz vrlina počinje da isplivava na površinu: strpljenje, odlučnost, ravnoteža, vjera, pravda, između ostalog.

Samoodgovornost vam donosi stvarnu mogućnost transformacije, jer prihvatate ono što vas pogađa tvoja vrata. I upravo gledajući situacije u lice, moći ćemo promijeniti stare standarde za nove, vrline i dobre navike.

Blagoslovljena vrlina samoodgovornosti. Neka se probudi u svakom od nas.